Najvažnija sposobnost je biti na raspolaganju
Pratim dešavanja na fudbalskoj sceni Evrope, kao i većina ljubitelja sporta sa ovih prostora, posebno me interesuju takmičenja u „ligama petice“ (Engleska, Španija, Nemačka, Italija i Francuska), navijam za klubove koji imaju određenu boju i one koji u svojim redovima imaju ljude iz Srbije (patriotski deo navijačke strasti).
Na žalost, fudbalskih stučnjaka nemamo u najjačim ligama Evrope, donedavno je Siniša Mihajlović bio deo italijanske lige, a i fudbalskih majstora sve je manje na najjačoj evropskoj sceni. Za sada imamo više simpatija prema Mančester Junajtedu, Kristal Palasu, Romi ili Ajntrahtu i to je ono što svi znaju. Manje je poznato da jedan naš trener, pre svega univerzalni sportski stručnjak a tek onda fudbalski, radi kao prvi trener u klubu koji igra jednu od najjačih liga Evrope, špansku. Nenad Njaradi je prvi kondicioni trener Alavesa iz Vitorije i koliko je meni poznato jedini sa prostora ex-YU koji radi takav posao u „ligi pet“. Čak ni kolege koje rade Primeru nisu znale za taj podatak. Razlog više da o njemu napišem koju na stranici „Oko Planete“.
Njaradi je iz Vrbasa, koji je jedan od najznačajnijih rukometnih centara čak i bivše Jugoslavije. Tako da je prirodno da je svoje prve korake načinio u svom gradu i u svom sportu, u rukometnom klubu Vrbas, još 2000. godine. Nakon toga, put ga je vodio ka selekcijama Rukometnog saveza Srbije (osvojio je srebrnu medalju na SP u Beogradu sa devojkama Srbije), pa zatim sledi rukometna pečalba, bio je u Bosni iz Sarajeva, Vardaru iz Skoplja, u stručnom štabu rukometne reprezentacije Bahreina pa Irana, radio je u Mađarskoj i na veliko iznenađenje našao se u španskom fudbalu, u Alavesu.
“Mogućnost se otvorila početkom prošle godine. Kompanija iz hrvatske je zadužena za prostor kondicione pripreme u dva kluba iz Vitorije Gasteiz, Baskonije i Alavesa, preporučila me je za ovaj posao. Trebao im je čovek za fudbalski klub i nisam se mnogo dvoumio. Došao sam kao “klupski” čovek koji je zadužen za praćenje opterećenja na treningu, za testiranja, individualni razvoj i za oporavak igrača.
Ovde je praksa da stručni štab koji dolazi u klub uvek ima trenera, pomoćnog trenera i kondicionog trenera. Loše smo počeli sezonu i posle četiri kola je smenjen stručni štab Luisa Zubeldie iz Argentine, zatim je smenjen i stručni štab Điania De Biasija iz Italije i postavljen je “Pitu” Abelardo. On nije imao kondicionog trenera pa sam prekomandovan i na tu poziciju. Tako da sad obavljam funkciju “performance managera”, tj. radim i sa ekipom i moj osnovni posao, odnosno koordiniram rad medicinske službe, nutricioniste, individualnog rada i rada na terenu. Odnedavno imam još jednog čoveka u stručnom štabu. Sve ovo je preveliki posao za jednog čoveka. Ugovor je na 3 godine, nadam se da ću ga odraditi do kraja, obzirom da ovo smatram vrhuncem svoje profesionalne karijere. Istovremeno, angažovan sam kao gostujući predavač na Kineziološkom Fakultetu u Zagrebu od 2007. do danas i predavač sam na raznim konferencijama vezanim za fizičku pripremu, a upravo sada pripremam predavanje za seminar u Srbiji na temu mikrociklusa”.
Sa kakvim novinama se susrećeš u radu, ipak je ovo nešto sasvim novo za tebe.
“Ovde se vrlo malo trenira bez lopte i zato je vrlo bitno precizno odrediti šta se dešava na treningu. Koristi se savremena tehnologija i zbog toga mnogo vremena provodim za kompjuterom. Koristimo mikrotehnologiju koja prati apsolutno sve što se dešava na treningu ali recimo i tokom spavanja. Znamo kako se umaraju ali i kako se oporavljaju. Kada se na primer trče deonice, ti tačno znaš šta si uradio u brzini, metrima i sekundama, ali kada se igraju razne igre sa loptom onda se to teško kontoliše.
Takozvana “taktička periodizacija” je ovde opšte prihvaćena. To znači da se sve trenira kroz SSG (small side games – male pomoćne igre) i zato izgleda da se manje trenira. U smislu da nema mnogo trčanja deonica i treninga bez lopte.
Moj je stav da se ne može baš sve tako trenirati, posebno kada je u pitanju individualni razvoj igrača. Zato i imamo mnogo individualnog treninga. Kada trenira ekipa radi se uglavnom sa loptom a dodatne individualne intervencije su uglavnom kroz trčanje deonica ili u teretani.
Na početku sam dobio određeni budžet da napravim sebi uslove za rad. Prvo je bilo malo negodovanja jer sam izbacio skoro sve što su imali u teretani. Ali vrlo brzo su se adaptirali na novo i sada skoro svaki igrač na svoju inicijativu prolazi kroz teretanu barem jednom dnevno, a neki su tu pre treninga, posle treninga i poslepodne.”
Znaš li kako rade ostali veliki klubovi i zvezde?
“Način treninga se razlikuje od kluba do kluba. Kažu da Atletiko Madrid u pripremama ima tri treninga dnevno, da Mesi ne izlazi iz teretane i da Ronaldo ima sedam ljudi u privatnom stručnom štabu a mnogi igrači imaju privatne kondicione trenere. Generalno u najvećim klubovima je tendencija da se trenira jednom dnevno, uglavnom pre podne."
Kako onda izgleda tvoj radni dan?
“Trening počinje u 11 sati. Stručni štab se okuplja već u 9:00 i dogovara dnevne obaveze. Igrači dolaze do 9:45, slede merenja, upitnici o trenutnom stanju, doručak i zatim počinju individualni treninzi, oko 10:15.
U 11:00 počinje kolektivni trening, koji traje oko 90 minuta, a posle treninga imamo dodatne individualne treninge, razne metode oporavka, terapije, masaže, zatim ručak i oko 14 časova se završavaju prepodnevne obaveze. Posle podne opet slede individualni tenininzi u teretani.”
Naporno deluje, pri tome planiranje treninga nije uniformisano, moraš voditi računa o starosnoj dobi igrača, da li je zdrav ili se vraća iz povrede i o još dosta stvari koje utiču na formu igrača.
“U klubu se dosta pažnje poklanja razvoju mladih igrača tako da oni imaju obavezan individualni trening posle podne. Ostali igrači to koriste fakultativno, ali moram reći dosta redovno. Praktično svi igrači imaju bar jedan dodatni deo treninga ili ceo trening dnevno. To me sa jedne strane dosta opterećuje jer praktično nemam ni pola dana pauze, a sa druge strane je dobro jer igrači žele dodatno raditi.
Konstantno radimo na edukaciji igrača što se tiče opšteg zdravlja, ovde mi to zovemo LIFE PERFORMANCE, kako kvalitetno spavati, kako se hraniti, koliko unositi tečnosti, kako trenirati, šta je važno za njih u treningu ili oporavku i slične stvari. Mislim da smo tu napravili najveći pomak jer se to odražava na njihov odnos prema treningu i prema svom telu. To radimo kroz svakodnevnu verbalnu komunikaciju ili putem raznih postera i prezentacija koje su prisutne u svlačionici, kantini i teretani.”
Koliko je igračima iz Srbije potrebno da se priviknu na takav način rada i života?
“Iz ličnog iskustva mogu reći da postavljanje sistema ili navikavanje na sistem treninga nije brz proces, mislim da je potrebno da prođe barem 6 meseci. Ovde su mnoge stvari prilagođene samom igraču i stoga im je lakše da se adaptiraju. Uslovi za rad su odlični i sve je organizovano na vrhunskom nivou. Mnogo je ljudi oko njih i igračima ostaje da misle samo na teren."
Spomenuo si mikrociklus u trenažnom procesu.
“Planiranje mikrociklusa je najbitnija stvar tokom sezone u svakom mikrociklusu pratimo svakog igrača pojedinačno, u mom slučaju 28.
Dešava se da između utakmica imamo od dva do sedam dana za trening. I svaki taj mikrociklus je drugačiji. Ali sve je lakše kada postoji sistem na koji se oslanjaš i tehnologija koja ti pomaže da vrednuješ stvari. Svakog dana pratim desetak parametara za svakog igrača, i dešava se da određenog igrača “izvadimo” iz treninga kada akumulira potrebnu količinu rada, a isto tako neko ostane posle treninga da “dopuni” zacrtano.
Opet, svi ti mikrociklusi su međusobno zavisni i uslovljavaju sledeći mikrociklus. Gledamo širu sliku kako bi napravili dnevna opterećenja. Pazimo da ne napravimo premalo, a isto tako i da igrače ne pretreniramo.
Što se tiče povreda vrlo brzo se napravi dijagnoza, (skeneri, rezonance…) i igrač ulazi u proces oporavka. Interesantno je da ovde postoji “rekuperador”, odnosno osoba koja je između fizioterapeuta i kondicionog trenera, on je najviše zaokupljen povređenim igračima u fazi povratka na teren. Ja kao kondicioni trener radim samo sa zdravim igračima. Ali vrlo usko sarađujemo jer ja sam na neki način odgovoran za ceo proces.
Koliko se razlikuje rad u fudbalu i recimo nekoj od individualnih sportskih disciplina?
“U individualnom sportu imaš ceo stručni štab oko sebe, a u kolektivnom imaš i do 30 individualaca a jedan stručni štab. Opet kada imaš povređenog igrača u ekipi, lako ga zameniš dok u pojedinačnom sportu ne smeš biti ni prehlađen jer proces trpi. U kolektivnom sportu je lako isplanirati trening ali je teško organizovati ga, jer je veliki broj igrača. Kondicioni trening ima neki svoj redosled stvari, a kad imate mnogo ljudi ne mogu svi krenuti sa istog mesta. Moraš organizovati nekoliko radnih stanica a onda ti je potreban trener da nadgleda svaku vežbu. Čuo sam da veliki klubovi u Engleskoj i Italiji imaju i do 8 kondicionih trenera.”
Koje su sposobnosti najbitnije kod fudbalera?
“Stalno ponavljam da je najbitnije biti na raspolaganju treneru. Postoji fraza: THE BEST ABILITY IS AVAILABILITY! (Najvažnija sposobnost je biti na raspolaganju!). Što prvenstveno znači biti zdrav. Zato se mnogo pažnje poklanja preventivnom treningu, jer samo zdrav igrač je koristan za takmičenje.
U vrhunskom fudbalu je definitivno najbitnija brzina. Ekipa koja pretrči veću ukupnu distancu po pravilu gubi od ekipe koja ima više sprinteva. Podaci sa utakmice koju smo igrali protiv Reala iz Madrida, kažu da su četiri njihova igrača imala maksimalnu brzinu preko 34km/h, a kod nas samo jedan.
Lionel Mesi recimo prosečno na utakmici pretrči 7,5 km što je za 2 km manje od ostalih, a opet je najbolji na terenu. Ukupni metri nisu presudni.
Većina vrhunskih sportista je tu gde je zahvaljujući veštini koju poseduju a manje svojoj spremnosti. Što pokazuje i dosta naučnih radova na tu temu objavljenih u skorije vreme. U sportovima sa loptom veština je presudna ali uz odgovarajuću fizičku pripremljenost. Ko će pobediti ako su svi isto pripremljeni? Onaj koji je veštiji!”
Za kraj tvoja preporuka za amatere koji rade na sebi.
"Internet je promenio mnogo toga. Ima tu korisnih informacija ali loših ima još više. Ljudi su različiti i imaju različite potrebe, ne može se jednostavno kopirati tuđi trening. Zato je najbitnije potražiti pomoć od stručnih ljudi. Ne treba preterivati i ići u krajnosti. Pravi recept je umerenost i raznolikost ali i redovnost!
Takođe, važno je biti propisno opremljen, od opreme je najbitnija udobna patika jer čuva stopala, pa redom na gore, kolena, kukove i leđa. Bol u kolenima, zglobovima ili pokostici je često uzrokovan neadekvatnom ili istrošenom patikom.
Uostalom, rekreacijom se bavimo jer u njoj uživamo i da bi čuvali zdravlje.”