Kako postati Iron man!
Isplivaš 3800 m, izvoziš na biciklu 180 km i istrčiš 42195 m, za manje od 15 sati i 45min i postaneš “Iron man” ili čovek od čelika.
Na ideju da se organizuje jedno ovakvo takmičenje došli su američki marinci, stacionirani na Havajima, koji su slobodno vreme u bazi na Havajima koristili vredno trenirajući. Kako nisu mogli da se dogovore ko je od njih najbolje spreman a bili su odlični u različim disciplinama, rešili su da snage odmere u plivanju, vožnji biciklom i trčanju maratona. Prvo takmičenje održano je baš na Havajima, kasnije je ovaj triatlon, sa tim distancama postao jako popularan i prilično komercijalizovan.
Za ljude koji o tome ni ne razmišljaju ili se sportom bave sam rekreativno ovo je nešto što bi mogli svrstati u rubriku “verovali ili ne”. Ipak, čeličnih ljudi ima, samo u Srbiji više od 50, među njima i nekoliko žena. Dakle moguće je, sve ovo što sam na početku naveo, moguće je završiti trku za manje od 15 sati i 45min, toliko je bilo na poslednjem takmičenju u Kopenhagenu. Navedena vremenska rampa varira od trke do trke. Svetski rekord iznosi 7 sati 36 minuta i 39 sekundi! Ostvario ga je, pre dve godine u Rotu u Nemačkoj, Nemac Jan Frodeno, osvajač zlatne olimpijske medalje u maratonu na OI u Pekingu. Plivao je 45min, 4 sata i 8min je vozio bicikl i trčao je maraton malo brže od 2 sata i 40 minuta. Ovo je svetski rekord ali nije postavljen na trci u okviru te franšize, tako da “Iron man” ima svog rekordera, Tima Dona, čiji je rezultat slabiji za oko 4 minute od najboljeg rezultata na svetu. Fantastično zar ne?
Rekorder Srbije je Vladimir Savić, trener mog današnjeg sagovornika, Miloša Dimitrijevića. Savić je sve ovo uradio za manje od 9 časova. Odlučio sam se da napravim intervju za “Oko Planete” sa Milošem zato što je jedan od nas, neko ko se za to spremio i snagom volje, ništa bez kontinuiranog i napornog treninga naravno, postao Iron men za godinu i po dana! Pre toga trčao je maratonske trke (ukupno 6), ni to nije zanemarljivo ali je takmičenje u triatlonu za titulu Iron man-a neuporedivo teže, složićemo se oko toga sigurno.
Moje prvo pitanje bilo je kako se odlučio da se sprema za ovo takmičenje.
“Želja svakog maratonca je da u životu istrči šest najvećih maratona na svetu (Boston, Čikago, Njujork, London, Berlin i Tokio) ali problem je što za Boston nema pozivnica i lutrija nego su samo kvalifikacije bitne, u obzir dolaze samo oni koji imaju rezutat bolji od 3 sata. Trčeći maratonske trke i spremajući se za njih, shvatio sam da ja ne mogu puno da poboljšam svoje vreme i da ću teško doći do rezultata koji bi me odveo u Boston. Morao sam da potražim neki novi izazov. Ne znam ni sam kako sam čuo za takmičenje u triatlonu nakon koga se postaje Iron man, tada mi je to delovalo kao nešto nemoguće ali želeo sam da probam. Nekoliko momaka spremalo se kod našeg najboljeg trenera i rekordera u ovoj disciplini, Vladimira Savića, pa sam im se pridružio. Nakon godinu i po dana priprema eto mene u Kopenhagenu na takmičenju.
Kako se postaje Iron man?
“Ovo je jako skup sport, pored toga što je potrebna oprema, pre svega za biciklizam, koju sami kupujemo, sami sebi finansiramo i putovanja na događaje. Ovo kažem zato što sam ja to mogao da uradim i prošle godine ali nisam sakupio finansijska sredstva za put na jedno od takmičenja u okviru franšize Iron man. Testiranja od pre godinu dana pokazala su da mogu na takmičenje ali smo sve to morali da odložimo za ovu, 2018. godinu.
Sam kandidat za Iron man-a bira gde će istrčati triatlon, ja sam se odlučio da to bude Kopenhagen, birao sam ravnu stazu za biciklizam i maraton. Dakle, plivanje 3800 m, bicikl 180 km i trčanje 42195 m i ako ti je rezultat bolji od 17 časova i 45min postaješ Iron man. Moje vreme je malo slabije od 11 i po sati. Po disciplinama gledano, najbolji sam u trčanju, a najviše mogu da napredujem na biciklu. Po meni, upravo bicikl pravi razliku među dobrim takmičarima. Procentualno gledano na biciklizam potrošimo 50% vremena, 35 na maratonsku trku a oko 15% na plivanje, to je statistika i od nje nema previše odstupanja. Ipak, najbolji takmičari na svetu dobri su u svakoj pojedinačnoj disciplini.
U Dansku nisam išao sam, bilo nas je petoro i svi smo uspešno odradili takmičenje a najbolje vreme imao je naš najbolji aktivni triatlonac Bojan Đurić (naš trener je trenutno povređen, pa ga ne računam kao da je aktivan takmičar), on je stazu u Kopenhagenu prešao za oko 9 i po sati. Srbija od ove godine ima pet “čeličnih ljudi” više.”
To je epilog, kako si se spremao za ovaj poduhvat?
“To su treninzi kao kod svakog ozbiljnijeg rekreativca, da se razumemo, ne plivam svakoga dana 4km i ne vozim bicikl 4 sata. Treninzi obično, radnim danima, traju do 2 sata, vikendom, kada ljudi imaju više vremena, intenzivniji su. Vikendom imamo dugu vožnju biciklom, od 2 i po sata i trčanje od 45 min, to je popularni “brik”. Radnim danima ako imam dve discipline onda jednu odradim pre podne, pre posla a drugu posle posla. Pripreme za trku postaju ozbiljne i napornije tek osam do deset nedelja pre održavanja događaja, sve ostalo praktično je priprema za “polu Iron man-a”.
Fizička priprema i snaga volje bitan su faktor u ostvarivanju ovoga cilja ali bez kvalitetne opreme teško da možete do dobrog rezultata.
“Slažem se, biciklizam je i ovde najzastupljeniji, procentualno u novčanoj masi koja vam je potrebna za opremu još više nego što oduzima vremena za trku. Za trčanje je jasno, najvažniji deo opreme je patika, uz to ide obavezan kačket i naočare (zbog vrućina), naravno majica i šorts su sastvani deo opreme ali samo za trening, na događaju se trči u triatlonskom kombinezonu. Ja, inače, ceo život trčim u Nike patikama, u njima sam odradio i trku u Kopenhagenu. Nike mi najviše odgovara i najbliža mi je srcu njihova oprema. Kod plivanja potrebna vam je kapica, naočare i neoprensko odelo kada je voda ispod 21. stepena celzijusa, to odelo je zabranjeno koristiti kada je temperatura vode iznad 24c. Odelo značajno doprinosi brzini i zbog toga kada je toplo postoji zabrana.
Bicikl je najskuplja stavka, ispod 1500 Eura ne možete naći bicikl kojim možete da ostvarite dobar rezultat. Čak i da imate takav bicikl to je daleko po kvalitetu, samim tim i po ceni o onoga što vrhunski takmičari voze. Uz to, potreban vam je pauermetar, uređaj koji meri ono što ti radiš na biciklu (okvirno 500 Eur), karbonski točkovi koji su lakši (par oko 1000 Eur), sprinterice, kaciga…”
Svaka čast Milošu i ostalim devojkama i momcima koji su odradili triatlon i postali “čelični ljudi”. I još za kraj informacija da za to nije presudno koliko godina imate, o tome govori primer Zlatibora Kovjanića iz Pančeva koji je u svojoj 59. godini postao Iron man. Dakle ako ćete se pozivati na godine i nespremnost, ne prolazi, snagom volje i predanim radom, nebitno u kojoj ste životnoj dobi, možete postati čelični.
Tekst: Vladimir Maksa - sportski novinar i komentator