Koliko košta da se napravi par patika?
Oko Planete prenosi tekst sa sajta solereview koji se detaljno pozabavio temom o kojoj se i kod nas, a očito i na mnogo razvijenijem tržištu kao što je američko, dosta raspravlja, neretko bez sagledavanje kompletne slike, već isključivo iz ugla subjektivnog osećaja osobe koja iznosi svoje mišljenje.
Solereview.com je izvršio analizu celokupnog biznisa sportske obuće od proizvodnje do prodaje krajnjem potrošaču i to kroz zvanične, javno dostupne, finansijske podatke dve najveće kompanije za proizvodnju sportske opreme, Nike-a i adidas-a . Tekst u nastavku će detaljno razotkriti svaki segment industrije sportske obuće . Naglašavamo da se podaci izneti u tekstu i pratećim grafikama odnose na američko tržište, koje se u pojedinim segmentima razlikuje od domaćeg zakonodavstva, ali globalna slika celokupnog biznisa svakako neće pretrpeti značajnija odstupanja, naprotiv, neki od iznetih podataka u pogledu troškova su čak povoljniji na američkom nego na našem tržištu.
U tekstu ćete dobiti i informacije o plagijatima, proizvodima druge i treće kategorije za koje neretko smatramo da dolaze na domaće tržište i mnoge druge zanimljivosti.
" Patike za trčanje kao i generalno sportska obuća spada u prilično skupe proizvode. Mnogi od vas se pitaju koliko košta njihova proizvodnja i koliku zaradu ostvaruju brendovi kao i sportske prodavnice na jednom paru.
Svi primećujemo komentare na društvenim mrežama kao što su: “Nike proizvodi patike za 2$”, “Proizvodnja Yezzy Boosta košta 10$ a adidas ga prodaje za 350$, znači marža je 340$”, “Patike bi bile bitno jeftinije kada bi brendovi prestali da plaćaju Kariju, Lebronu i ostalima”, “Kupio sam patike na rasprodaji za 50$ a pre toga su koštale 200$, a proizvođač je verovatno i po ovoj ceni sjajno zaradio”
Iskreno, iznenađeni smo da niko do sada nije objavio troškove proizvodnje određenih modela, s obzirom da je u pitanju tema o kojoj se toliko diskutuje, a da informacije o troškovima ipak nije toliko teško pronaći. Postoji samo jedan presedan iz 2014 godine kada je novinar Portland Business Journala, Matthew Kish, napisao članak o troškovima proizvodnje patika koje u radnji koštaju 100$.
Mišljenja smo da bi još zanimljivije i od veće pomoći bilo da navedemo tačne troškove za proizvodnju pojedinih modela, kao i profite koje ostvaruju učesnici u trgovini sportske opreme. Kao što ćete uskoro otkriti, troškovi fabrike tj. same proizvodnje predstavljaju samo mali deo ove priče.
Zabave radi, zavirili smo u aktuelne troškove proizvodnje modela adidas Yeezy Boost 750 i D-Rose Boost modela, kako bi smo ih uporedili sa proizvodima iz running kategorije.
Ne samo to, reći ćemo vam finansijsku konstrukciju između prve maloprodajne cene i cena sa popustom u prodajnim objektima, i na koji način utiču ugovori sa poznatim sportistima ne cenu para patika. Odgovor nas je iznenadio, verovatno će i vas.
Individualni troškovi prezentovani ovde su 95% tačni, i u pitanju su fabričke “FOB” cene. FOB je skraćenica od “Free-on-board”, što predstavlja cenu proizvoda prilikom utovara (na bilo koje prevozno sredstvo) uglavnom broda u luci zemlje proizvođača odakle kreće daljnji transport.
Kada neko napiše FOB trošak, to je kao da vam je rekao “Hej, mi ćemo preuzeti transport proizvedene patike do najbliže luke. Do broda je besplatna isporuka proizvedene patike, a kada utovarimo na brod, sve ostalo je vaš problem”.
Ipak, ono što nemamo je učešće cene materijala u FOB ceni. U industriji, to je poznato kao BOM, skraćenica od “Bill of materials”. Ovo uključuje trošak svake komponente korišćene u izradi jednog para patika, na osnovu utroška materijala u svakom paru.
Gledajte na to kao na spisak sastojaka potrebnih za neki kulinarski recept, izuzimajući činjenicu da taj spisak ne sadrži informaciju koliko vam je kog sastojka potrebno i koliko vas košta da ga kupite.
Za tipičnu patiku za trčanje, na BOM će biti dodat trošak veštačke kože, mesh platna, konca, logoa, ukrasi, središnjeg djona, gornjišta itd. U finalnu cenu proizvoda uračunata je naravno radna snaga i ostali troškovi. Vrlo često, trošak izrade skupog kalupa đona je razbijen i amortizovan kroz specifičan model.
Informacije o BOM-u su poverljive i nedostupne timu koji je radio na kreiranju određenog modela patike. Iz tog razloga, nemamo informaciju o individualnom BOM-u svakog modela.
A sad, da se vratimo i pređemo na ono što nas najviše interesuje. Odabrali smo 22 modela patika od adidas-a i Nike-a, a grafike koje slede će prikazati koliko košta izrada svakog od njih. Zavirili smo u prosečne troškove za različite boje svakog pojedinačnog modela, pošto se cene proizvodnje za različite boje razlikuju.
Moramo napomenuti da individualna veličina nema svoju FOB cenu. Ako je patika raspoloživa u veličinama od 6-13 (US veličine), pomenuta cena je za središnju veličinu, u ovom slučaju veličinu 9 (US veličine) i ta cena se računa za celokupan raster tj. za sve veličine specifičnog modela. Ovo se naravno odnosi i na ženske i dečije rastere.
Cifre koje ćete dole videti su FOB cene specifičnih modela, baziranih na osnovu podataka o prekookeanskim tovarnim listama u periodu Januar-Maj 2016. Uvoznički podaci SAD dostupni javnosti ne sadrže specificirane FOB cene po modelu, tako da smo morali da poredimo internacionalne uvozno-izvozne podatke. Takođe, može doći do varijacije od 5% shodno konverziji američkog dolara.
Postoji dobar razlog zbog čega su odabrani adidas i Nike za ovu analizu. U pitanju su javne kompanije, koje svima dozvoljavaju pristup podacima o prilivima tj. zaradama. To nam dozvoljava da uđemo i u ostale kalkulacije sve do finalne cene patike, i tako zaključimo koliki je prosečan profit brendova od svakog prodatog para.
Hajde da uletimo u vrhunske patike . U odsustvu bilo kojeg drugog konteksta i komentara, ove grafike deluju bezobrazno. Model adidas Energy Boost 3 koji se prodaje po ceni od 160$, u proizvodnji košta 30$? To je profit od 130$ za jedan par! Proizvođači patika nas deru sa cenama!
Ali, to je isto kao kada pogledate u osobu koja zarađuje 200.000$ godišnje i kažete “200.000 godišnje? Pa taj čovek može da uštedi milion dolara za 5 godina”.
To nema nikakvog smisla, zar ne? Zato što kada od prihoda od 200.000$ krenemo da odbijamo hipoteke i kredit za autobomil, troškove obrazovanja koje otplaćuje, osiguranje, hranu, gorivo, poreze i mnogo stvari pride, teško da puno toga ostane za štednu knjižicu.
Dok prihod od 200.000$ godišnje obezbeđuje pristojan život, kada se odbiju svi troškovi, za štednju ostaje vrlo malo.
Prošle godine, adidas je napravio tričavih 4,1% prihoda nakon što se odbiju porezi, a Nike je napravio 10,7%. Ali zapamtite, prihod brenda je zasnovan na prihodu od veleprodaje a ne maloprodajnim cenama.
Dakle, ako ste računali maržu brenda kao procenat od maloprodajne cene, tada bi adidas napravio profit od 2,05% a Nike od 5,3%. To je pod predpostavkom da je veleprodajni prihod polovina od maloprodajne cene.
Drugim rečima, za patiku koja košta 100$, adidas je zaradio samo 2,05$ a Nike 5,3$. Ali zar nismo malo pre naveli da patika koja u radnji košta 160$ u proizvodnji košta 30$? Pa gde je onda nestao sav taj novac?
Velika slika: veleprodajni prihodi, bruto marže, ostali troškovi
Fabrički troškovi predstavljaju samo prvi korak u putovanju proizvoda do polica u radnjama. Kada napusti zemlju proizvodnje, dodatni troškovi se samo nagomilavaju vodeći nas do takozvanih “landed” troškova.
S obzirom da FOB cena pokriva samo transport patika od fabrike do lokalne luke, brend mora da pokrije troškove transporta od Azije do Sjedinjenih država.
Takođe, moguće je da brod na svom putu naleti na oluju, i tako izgubi nekoliko kontejnera sa hiljadama pari patika u okeanu (da, i to se zaista dešavalo). Zbog toga, brend mora da plati osiguranje koje pokriva sve moguće nepredvidjene okolnosti. To funkcioniše isto kao kada kupite lično putno osiguranje uz Vašu avionsku kartu.
U ovom trenutku, FOB cena se transformisala u CIF (cena+osiguranje+prevoz). To je period pre nego što patike “skinu” sa broda i upoznaju službenike carine u SAD.
Kada patike dođu do luke u Americi, pošiljka dolazi kod carinika na procenu. Procena carinske kalkulacije je ekstremno kompleksna, zasnovana na HTSUS sistemu i na osnovu nje se određuje koliku carinu je potrebno platiti.
Postoje različite carinske strukture čak i za istu vrstu robe. Tako na primer, jedan tip patika može imati 10%, a drugi tip patika20% carine.
U ovom trenutku, fabrički troškovi su se pretvorili u FOB+osiguranje+transport+carina. To su oni popularno nazvani “landed” troškovi, koji su kao što možete videti u kalkulaciji, oko 21% veći od fabričkih troškova. U kompanijskim poslovnim izveštajima, “Landed” troškovi se uzimaju kao “troškovi prodaje” ili “troškovi prihoda”.
Šta tačno znači neto prodaja ili prihod za jedan brend?
Kada kupujete par patika , ne morate obavezno to da učinite direktno od samog brenda. Verovatno ste to uradili preko nekog specijalizovanog sajta ili možda u lokalnoj prodavnici sportske opreme . Takve prodavnice ili lanci maloprodajnih objekata kupuju proizvode od brendova kao što su Nike , adidas i mnogi drugi ili preko njihovih distributera, koji im za uzvrat nude maržu kako bi pokrili svoje operativne troškove i ostvarili mali profit.
Cena sa popustom koja se nudi trgovinskim lancima je poznata kao prihod ili neto prodaja. Prosečna maloprodajna marža u industriji sportske opreme je oko 50%, što znači da brend kao adidas ili Nike svojim partnerima patiku od 100$ prodaje po ceni od 50$.
Kalkulacija drugačije funkcioniše kada brend ima svoju prodavnicu ili web shop, jer onda prodaju vrše direktno krajnjem potrošaču. Ipak, direktna prodaja je i dalje mali deo ukupnog brend biznisa sportske opreme.
Razlika izmedju “landed” troškova i cene ponuđene maloprodajnim lancima poznata je kao “veleprodajna marža”.
Kao što možete videti u grafici ispod, patika od 100$ završi kao patika od 28$ u “landed” trošku a brend je prodaje trećoj strani tj trgovcima po ceni od 50$. Za brend, veleprodajna marža u dolarima izgleda ovako: 50$-28$=22$
U procentima to je 22$ / 50$ x 100 = 44%. Ova veleprodajna marža je uključena u izveštaje o prihodu koji su dostupni na Wall Street-u.
Sad smo već došli do nekih bitnih informacija, ali još nismo pričali o ostalim troškovima, kao što je trošak vođenja sportskog brenda. Kako izgledaju ti brojevi? Brzo prelazimo na sledeću tačku.
Malim slovima: ostali troškovi, porezi i neto profit
Veleprodajna marža bilo kojeg respektabilnog brenda se kreće nešto malo ispod 50%. U 2015, adidas je imao veleprodajnu maržu (neto prodaja – “landed” troškovi proizvoda) od preko 48%, dok je Nike ostvario 46%, cela 2% manje od adidasa .
Numerički mudar čitaoc odmah je primetio nelogičnost. Na osnovu naših prvih nekoliko grafika, ispadne da neki adidas modeli patika za trčanje koštaju mnogo više od Nike patika slične cenovne kategorije. Ako Nike patike za trčanje koštaju manje nego adidas, kako su onda oni na kraju završili sa manjom veleprodajnom maržom?
Možemo da napravimo pametnu predpostavku. Prvo, sa stanovišta proizvoda, adidas prodaje mnogo više tekstilnih proizvodaod Nike-a , a generalno gledano, to je biznis sa većim maržama. Nike je uvek bio “patikarski” brend, što se vidi u njihovim rezultatima.
Kada se uporede podaci o prodaji patika i tekstila, 68% ukupne prodaje kod Nike-a čini obuća, a 32% tekstil , za razliku od adidasa čiju prodaju čini 55% obuće i 45% tekstilnih proizvoda.
Takođe je moguće da druge kategorije poput adidas Originals obuće donose veću maržu nego running patike. Na primer, beli adidas Superstar se prodaje za 80$, ali se proizvodi za 16$. To znači da su troškovi proizvodnje ovog modela 20% od maloprodajne cene, stoga je i marža koju donosi bitno veća.
Ipak, odnos obuća/tekstil je samo jedan od mnogobrojnih faktora koji mogu da podignu ili smanje maržu. Odluke kao što su kome će prodavati svoje proizvode (neki partneri ili kanali prodaje donose veću zaradu nego neki drugi) ili efikasnost prodajnih lanaca su samo neki od načina da se poveća marža samog brenda.
Ukoliko kompanija vodi svoje sopstvene prodavnice, redukovanjem troškova i poboljšanjem izložbene efikasnosti proizvoda, smanji količinu proizvoda koji dožive sniženje, dostiže se naravno i veća marža.
Iz veleprodajne marže, brend treba da isplati plate i eventualne bonuse zaposlenima, namiri troškove distribucije, marketinga, obezvređenje proizvoda, poreze i ostale troškove biznisa. Na sreću, većina ovih cifara je dostupna na uvid svim zainteresovanim, dokle god su brendovi javni.
Trenutno je takva situacija sa adidas-om i Nike-om koji su javne kompanije, tako da naš zadatak i nije bio previše težak.
Marketing generiše veliki deo troškova svakog brenda, U 2015. godini, Nike je potrošio preko 10% svoje neto prodaje na marketing, dok je adidas potrošio i više, tj. 17% neto prodaje.
Što se ostalih troškova bez marketinga tiče, Nike je prošle godine potrošio 22%, dok je nemački brend potrošio 26% neto prodaje.
Poreznici takodje uzimaju svoj deo, tako su Nike i adidas u 2015 godini izdvojili 22% odnosno 34%. Dakle kada se oduzme sav taj silni novac koji je otišao na različite strane tj. troškove poslovanja, ono što je preostalo je neto prihod. Kao što smo već pomenuli to je 4,1% od neto prodaje za adidas tj. 7,3% za Nike.
Stavimo sve to u perspektivu
Do sada, imamo prilično dobar pregled troškova uključenih u biznis sa patikama. Ali, zar ne bi bilo sjajno da vidimo te parčiće kao deo maloprodajne cene patika.
Sada ćemo i to da uradimo, uzećemo patiku od 100$ ubaciti različite troškove, počev od fabričkih troškova, maloprodajne marže pa sve do krajnjeg profita koji ta patika donosi. Ovo ćemo uraditi na uprosečen način u skladu sa adidas-ovim i Nike-ovim godišnjim finansijskim izveštajima.
Kada pogledamo celokupnu sliku, ne izgleda baš sve tako ružičasto. Na paru patika koji u radnji košta 100$, adidas ima profit od 2$. Nike prolazi mnogo bolje, profitirajući 5$ na jednom paru patika za trčanje koji u radnji košta 100$.
Druge zabavne stvari:
Za sad smo duboko ušli u finansijsku problematiku patikarskog biznisa, barem sa stanovišta samih brendova. Ali, pre nego što završimo bilo bi jako zanimljivo da obradimo još neke tačke. Na primer:
Ako brend maloprodajnim lancima obezbedjuje 50% marže, onda možda baš oni uzimaju tone keša? Kako izgleda profit maloprodajnih radnji i lanaca?
Odlično pitanje, zato ćemo ponoviti isti sistem analize. Footlocker će biti sjajna referenca za obradu, ipak, oni su najbolja svetska kompanija u ovoj kategoriji.
Isto kao Nike i adidas , oni su javna kompanija, koja nam dozvoljava da proverimo njeno finansijsko zdravlje.
Kada pogledamo njihove razbijene troškove, shvatamo da ni prodavci nemaju baš toliko sjajan profit, zar ne? Za početak, prilično je očigledno, da oni ne uspevaju da prodaju sve patike koje su kupili od brendova po punim cenama.
Footlocker-ov godišnji izveštaj reflektuje prodaju po neto maloprodajnim cenama, tako da smo uzeli za ovu vežbu predpostavili da je trošak robe polovina maloprodajne cene patike.
Kao što znate, crni petak, dan zahvalnosti, promo kodovi i redovna sniženja odnose 24% osnovne maloprodajne cene patike koja faktički ide krajnjem kupcu koji je patike kupio na sniženju.
Šta se dešava ukoliko brend preskoči maloprodajne lance i odluči sam da vodi svoje maloprodajne objekte? adidas i Nike , već imaju svoje maloprodajne objekte, ali sa direktnom prodajom krajnjem kupcu, dolazi i novi set izazova.
Brendovi će snositi troškove inače prisutne u veleprodajnom biznis modelu, poput lizinga+radne snage+operativnih troškova, uređenje prodajnih objekata kao i periodična renoviranja, celokupan rizik lagera, kao i troškove vezano za lagerovanje i distribuciju robe. To je samo deo vezan za nivo prodajnih objekata, jer tu će biti još dodatnih troškova potrebnih za podršku prodajnim operacijama.
Brend će napraviti neku dodatnu maržu prodajom kroz svoje prodajne objekte, u najboljem slučaju to bi bilo dodatnih 10%, što je malo više od onoga što vrhunski trgovinski lanac poput Footlocker-a godišnje ostvari posle plaćanja poreza.
Ako je sve ovo što smo naveli o tankim maržama tačno, kako onda maloprodajni objekti i lanci, sa sniženim cenama prave bilo kakav novac?
Iako se poslovni modeli razlikuju od brenda do brenda, neki osnovni principi važe u ovom maloprodajnom modelu. Kao prvo, proizvođačke prodavnice su uglavnom locirane u područjima u kojima su troškovi zakupa prodajnog prostora bitno niži. Ukoliko posećujete diskontne ili tzv. fabričke prodavnice, verovatno ćete na destinaciju stići nakon 30-40 km vožnje, tj. naći ćete se u sred nedodjije.
Kada ste u sred nedođije, to znači da brend plaća bitno nižu cenu rente u odnosu na onu koju bi platio na top lokaciji. Neki lanci poput T.J.Maxx-a su locirani u centru grada, ali daleko od najfrekventnijih premium ulica. Oni takođe zakupljuju ogromne prostore, u proseku, njihovi prodajni objekti zauzimaju 2600 m2 čime dogovaraju bitno niže cene rente prostora po m2.
Pod dva, diskontne prodavnice rade sa daleko manjim brojem zaposlenih u prodajnom objektu. U krajnjem slučaju, nije vam potrebno specijalno edukovano osoblje u radnji sa jeftinom robom. Jedina stvar koja je kupcu bitna u takvim prodavnicama je da vidi etiketu koliko je neki proizvod koštao i koliko sada košta.
Diskontne i fabričke prodavnice su napravljene tako da mogu da prime bitno veću količinu robe i da opsluže njen veći protok. Umesto atletskih lutki obučenih u proizvode iz nove kolekcije, velikih zidova sa patikama , ove radnje su prenatrpane robom.
Iskombinujte sve ovo sa zdravom prodajom, manjim troškovima i vrlo lako ćete doći do povoljnijih operativnih troškova od prodavnica koje prodaju proizvode po punim cenama. Treba notirati da je prodaja po kvadratnom metru prostora bitno veća u radnjama koje prodaju robu po punim cenama poput Footlocker-a nego u T.J.Maxx-u.
I da li znate koliki je neto profit kompanije kao što je T.J.Maxx nakon što se odbiju porezi? 7,5%, znači više nego što je adidasprošle godine “doneo” kući.
Što je još impresivnije je činjenica da su to uspeli da ostvare uz veleprodajnu maržu koja je okruglo 20% manja od adidas-ove i 5% manja od tradicionalnih prodavnica. To samo znači da su njihovi troškovi ukupno bili manji.
I dok prodavnice koje prodaju proizvode po punim cenama zatvaraju svoje prodajne objekte, diskontne prodavnice beleže povećanje prodaje i otvaranje novih prodajnih objekata a ne njihovo zatvaranje.
U pogledu veličine, T.J.Maxx je u prošloj godini prodao 30 milijardi $ proizvoda, što je više od prodaje koju je ostvario Nike.
Kakav je uticaj poznatih ličnosti i sportista kojima brendovi plaćaju za reklamiranje proizvoda na cenu patika?
Odgovor je jednostavan: ne toliki kao što svi mislimo.
Ove godine, Nike će platiti ogromnih milijardu američkih dolara na sva sponzorstva. Taj iznos uključuje sve sportiste, klubove i reprezentacije od najvećih do najmanjih, i pojedinih poznatih ličnosti van sporta. Zvuči kao mnogo novca, zar ne?
Ipak, to je kap u moru u kontekstu sveobuhvatne finansijske slike.
Prošle godine, Nike je samo na marketing potrošio 3,2 milijarde dolara. Dakle, ona jedna milijarda dolara predstavlja 30% ukupnih marketinških troškova. U prethodnom delu teksta smo saznali da troškovi marketinga učestvuju sa 5$ u vrednosti patike od 100$. Dakle, 30% potrošenih na sponzorstva od 5$ koliko je ukupno učešće marketing troškova u ceni patike je samo 1,5$.
Kako su plagijati tako jeftini s obzirom da su gotovo identični originalima? Da li se oni proizvode u istim fabrikama kao i originali?
Patike za trčanje, ili bilo koja druga sportska obuća ipak nisu spejs šatl. Ukoliko izbacite marketing, onda vam ostaje nekoliko komada platna, pene, lepka, djona…
Svako ko ima odgovarajuću opremu za proizvodnju, obučenu radnu snagu, može da iskopira dizajn popularnih patika. Što znači, da ima nekih razlika.
Plagijati se proizvode u potpuno različitim fabrikama i materijalima lošijeg kvaliteta. Te fabrike imaju bitno niže standarde za sve, pa čak i za plate. Plate u Aziji su već niske, a u ovakvim fabrikama su još niže.
Nakon Nike-ovog fijaska u Indoneziji pre par decenija, veliki brendovi su duplo oprezniji kako ne bi pali u nemilost javnosti. Svi snabdevači i same fabrike koje proizvode su sada strogo kontrolisani, ugovori usaglašeni i poboljšani. Brendovi to svakako nisu uradili zbog svoje dobrote koju nose u srcima, već kako bi izbegli neki novi PR skandal.
Dovodeći fabrike koje se bave proizvodnjom patika poštovanju određenih standarda (plata, očuvanja životne sredine, bezbednosti na radu…) što je svakako bio naporan proces, povećalo je i operativne troškove u samom procesu proizvodnje. I uprkos svemu navedenom, fabrike su i dalje daleko od savršenih.
adidas je priznao da preko 30% njihovih fabrika ima zahteve za popustljivijim propisima. Nike je u sličnoj poziciji. U 2012-13 godini, u izveštaju o korporativnoj odgovornosti brenda Nike, navedeno je da 32% fabrika koje proizvode za njih imaju ocenu slabiju od propisanog Nike bronze (prihvatljivog) standarda.
Ipak koliko god to vredelo, brend fabrike su prilično skupo mesto za proizvodnju patika. Nikako nisu idealno mesto za proizvodnju patika nižih cenovnih kategorija ili plagijata. Pored toga, ni jedan zvanični snabdevač nije toliko glup da pored originala proizvodi i plagijate jer bi istog trenutka bio izbačen sa liste snabdevača.
Takođe, tu je i ceo mit o jeftinoj kineskoj radnoj snazi. Tako je možda bilo pre 15 godina, ali više nije tako. Da li znate koliko se sada adidas obuće proizvodi u Kini?
U godišnjem izveštaju za 2015. godinu, adidas pominje da Vijetnam sada proizvodi 41% njihove obuće, prati ih Indonezija sa 24% i na kraju Kina sa 23% proizvodnje, 4% manje nego godinu dana ranije. Vijetnam je poslednji bastion za proizvodnju premium sportske obuće iz perspektive jeftine radne snage.
4.4. Koliki profit ostvaruju fabrike?
Srednja vrednost se kreće izmedju 7 i 10% (u odnosu na fabričke troškove) pre plaćanja poreza."